Pjevas pjevas i sadis cvijece u moj olovni svijet Nudis sunce i vodu sred beskrajnih tmusa Hvala ti pjesmo raspjevana Snovidjenjo koje stvara u mom srcu bez krvi tvoja rascvjetana dusa (posveceno J.P.K.)
Darko Bek
Pehni me
Pehni me s rjecju,
Pehni me z ruku,
Pehni me s pogledem,
Pehni me smehem.
Pehni me z disobu,
Pehni me z glasem,
Pehni me s srcem,
Pehni me jadem.
Naj kre mene prejte
A da me nikak ne pehnes.
Cajti su kak strele bozje;
Male ih vides i vec ih nema.
Pehni me.
Ana Kovacic
Mladen Medar, arheolog i povjesničar umjetnosti, bio je prvi koji je pohvalio moje pjesme i dao mi podstrek da ih objavim u časopisu „Rusan“. Bilo je to 2003. godine. Šest godina poslije održana je promocija moje knjige „Lice ruže“ a Mladen je govorio o autorici čije radove je godinama pratio. Pjesmu koju predstavljam prevedena je na talijanski i objavljena u istoimenoj zbirci „ Quel qualcosa in noi“ koju je tiskao Gualtiero Mocenni. Vrijedno je napomenuti da je zbirka gospodina Medara prva jednog hrvatskog autora u navedenoj ediciji.
ONO NEŠTO U NAMA
Ni sam još uvijek ne znam, ne znam i ne mogu biti siguran
u sebe, u Tebe, u nas...
Da, ni u nas, dakako,
sve dok se ono nešto u nama,
ono nešto dobro znano,
tako stvarno zapravo
a tako neopipljivo i neopisivo
( konji vrani, što li? )
ržući, njišteći, vrišteći
ne pokrene u nama,
krene galopom, u propanj!
Jedno prema drugome –
u propast...
Mladen Medar
