Ušuškuješ se u san
nježno zboreći
anđeoske riječi.
Svjesno postaje nesvjesno
a slatkoća tvoga glasa
oblikuje poruku
spuštenu s nebeskih visina.
U tom posvećenom času
ukidaju se granice poimanja
i tvoja duša
poput sjemenke maslačka
eterom leluja
ususret anđelima.Čekaj me na klupi
ispod velike crvenolisne bukve.
Pazi! Sve što izgovoriš
u hladu te velebne krošnje
ostati će zapisano u njenim godovima.
Zato biraj riječi kojima ćeš me taknuti
jer taj trenutak otvaranja,
prožimanja i laganog dodira obraza
osvijestiti će nas jedno drugome.
Za naš prvi susret
izabrala sam zeleno okruženje.
Tratinu boje anđeoskih vrata,
smaragdnu mahovinu na kori debla
i riječi zelene, riječi meke.
Položi mi ruku preko ramena,
zatreperimo na drhtaj lišća,
uskladimo naša disanja
i budimo jedno, budimo zelena punina.
Matineja na Cvjetnome trgu
... Tatjani Kreštan
Mlada žena u prozirnoj bijeloj
bluzici ispija svoj cappuccino
na Cvjetnom trgu.
Pogledom prati prolaznike
što zastaju pred izlogom
gradske čitaonice.
Tamo su njene slike.
Masline što prelamaju
duboku žudnju preko
srebrnastih listova.
Ulice nekog gradića
čiji portali tonu
u ljubičastim odsjajima.
I ono kobaltno more
što koincidira s teškim
plavetnilom neba.
Netremice prati tu neprestanu
procesiju ljudskih likova
očekujući da zastanu,
pogledaju slike,
da se nagnu prema
ostakljenim površinama,
da izvade naočale iz etuia,
da povuku za rukav pratioca,
da komentiraju,
prstom pokazuju znakoviti detalj,
da se nasmiju,
da naprave dva tri koraka
pa da se opet vrate.
Da netko uđe u kjižnicu
tražeći knjigu dojmova.
Dok se mirisi jutarnjih parfema
miješaju s mirisima ljiljana i ruža,
dok se grickaju croissanti,
oblizuje pjena s macchiata,
lista dnevna štampa
i otpuhuje dim Dunhilla,
mlada žena u prozračnoj
bijeloj bluzici, uzeti će
svoju torbu, staviti naočale
i polako išetati s
uprizorenja svojih slika.
Pusti me da uđem u tvoju pjesmu.
Znaš da ću ti je zamirisati
svim onim cvijećem
što ga nosim u njedrima.
Ako mi dozvoliš
da budem blizu tebe
i smijat ćemo se
i šutjeti, jedno kraj drugoga,
a zrnca iz klepsidre
usporit će svoje tokove.
Razmakni malo te stihove
i napravi mjesta ovoj tihoj ženi
što ružama stere svoju postelju.
Molim te, dočekaj me muzikom
jer voljela bih ti pričati,
uz sjetne taktove klavira
kubanca Rubena Gonzalesa
i lagano ispijati čašu frankovke.
Duga je noć pred nama.
Otvori mi svoje verse
i ja ću doći.
Luku Paljetku
Slušala sam večeras Luka.
Sve je oko njega bilo
posuto laticama ruža
što su se u neprekidnom slapu
krunile iz njegovih usta.
Te riječi sanjara iz Dubrovnika
taj vihor silovitosti, krešenda,
zastajanja, šaputanja i
zaokruženog poentiranja,
ta zvučna milovanja,
ta bliskost i prisnost riječi
što su me poput mekog šala
lagano doticala po ramenima.
O, kako je dobro znao
svaku svoju pjesmu,
svaku svoju ljubimicu.
Svaku izgovarao kao molitvu,
svakoj se predavao
i u svakoj se gubio i uzdizao.
Kod kuće pogledah se u ogledalo.
Usne i obrazi crveni.
Oči sjaje. Smijem se.
Preobrazio me Luko.
Ulovio me pjesmom.
Poklanjam ti večeras pun mjesec.
Da, baš onaj što se ugnjezdio
u krošnjama breza.
Pokaži mu novčić za sreću
i u tišini izuj svoje cipele.
Počinje svečanost mjesečevih sjena.
Oštre sablje perunikinih listova
sjeći će mirnu površinu vode
šireći oko sebe koncentrične krugove.
Sitne bjelice uplašeno će strugnuti
pred crnim somovima
a labudovi zavlačiti vratove
pod paperjasta krila.
Huknut će sova
a leptiri će dvatri puta zalepršati krilima
i zatim ponovo utonuti u san.
Uzmi tada lutnju i zasviraj mjesecu
u ovoj noći nabrekloj od čežnje
zasviraj mu nešto nježno
da otopliš njegove vjeđe.
Možda ćete zaplakati
i ti i mjesec
i plačuć suze pogubiti.
Tek ujutro, naći ćete ih ovješene
gdje se njišu na paukovoj mreži.
Zagrli me i čuvaj me.
Od boli.
Od plača.
Od briga.
Od praznine.
Od hladnoće.
Od zatupljenosti.
Od otuđenosti.
Skupljaj mi suze.
Diraj me.
Mazi me.
Ljubi me.
Pjevaj mi.
Pokrij me.
Budi mi utjeha, da vjerujem.
U nježnost.
U brižnost.
U ljepotu.
U suosjećajnost.
U dobrotu.
U dosljednost.
Zovi me imenom ljubavi, ljubavi moja.
Duga listopadska kiša natapa karusel
zametnut negdje na Monmartru.
Konjić je zastao u pola propnja,
lađica je ostala u zraku,
na malom biciklu, još se vrte kotači
a u zelenoj kočiji, kisnu ostavljene ruže.
Nikoga nema da pokrene veselu muziku.
Odzvanja li još nekome
cika dječijih glasova, radosni uzvici,
zažareni obrazi i crvene lizalice?
Da li bi se još netko nagnuo
i poljubio vrat crnokose ljepotice
udišući slatkasti parfem iz njenih grudiju.
Čita li još netko Preverta
i uči napamet stihove o Barbari
kojoj nije smetala kiša u Brestu?
Mogla bih kupiti ovaj karusel
i samo za sebe
puštati harmoniku da svira
a sve one drvene figure,
opisivale bi istu kružnicu
i vjetar bi mi mrsio kosu,
bedra bi besramno izvirivala
ispod nadignute suknje
a ja bi se vrtjela, vrtjela...
Mokro lišće platana, lijepi se
za poderani pokrov karusela
Jata ljupkih figurica anđelaka
poslagala si na policu
a knjigama o kerubinima
obogačuješ svoju dokolicu.
Imaš ih i na slikama,
pregršt uzvišenih anđelica
tih eteričnih pupoljak-djevojaka
urešenih cvijećem i golubicama.
Strasno ih zazivaš molitvom:
-Anđeo čuvaru mili, svojom snagom...
a ne znaš da sam ti poslana,
ja tvoj anđeo, ja, tu za tvojim pragom.
Ogledaj svoju umornu dušu
u mome raskriljenom osmjehu
a ja ću ti oviti ruke oko ramena
i brisati ti suze za utjehu.
Dat' ću ti svu moju nježnost,
dati ću ti stihove, margarete
biti ću blizu, blizu tebe
kad tvoji strahovi odlete.
Sumnjaš li u moje riječi
i tražiš li mi krila anđeoska
odgovor ćeš, draga, naći
kad stupimo u kraljevstva nebeska.
Uvijek je dobro
kad' naiđem na tvoja
odškrinuta vrata.
Ovlaš pokucam
i već sam unutra,
gdje me čeka
šalica tople kave,
magnolija
i bijelo kamenje s Drave.
Kucam i na druga vrata.
Rijetko se otvaraju.
Nema iza tih vratiju
ljudi,
što sanjaju san javora,
kojima se lobelije
plave u očima
a radost tulipana
obigrava oko
njihovih nogu.
Pazim da i moja vrata,
ponekad, ostavim otvorena
jer doći će mi Luna
pa ćemo u srebrenim haljinama
plesati po usnulim pličacima
a zveketom grivni
prenut ćemo jata
ružičastih flaminga.
Moram ostaviti
odškrinuta vrata
jer iza zatvorenih trepavica
odzvanjati će akordi
Segovijine gitare
a dvanaest malih kolibrića,
molit će za mene.
Ako ne ostavim
odškrinuta vrata,
kako ću naći sebe?
Ostati ću zaključana,
zapretena, zaboravljena
a ja samo želim
da očutim miris ljiljana
zapasanih mi oko struka.
Stobrečke su kuće bijele ili kamene.
Ružmarin je u svakom đardinu
a krupni, mirišljavi bršljan
postaje okvir slici,
tih malih, stisnutih kala.
Svakome, koga sretnem,
poželim: Dobro jutro!
I već čujem: Kad si stigla?
Dugo te nije bilo.
Još koji dan i bit će zrelih smokava.
A ja tražim more.
I kad se pred menom otvori Brački kanal
a more prolije svoju modrinu,
kad oćutim te valove i njihov mrmor,
kad se u lučici preslikavaju
brodice na ostakljenoj površini,
kad galebovi poskakuju pličakom,
kada bi sve na svijetu dala
da mogu sići moru
i podati mu svoje tijelo,
ja znam da ću mu se vratiti
i da ću živjeti u onoj
maloj, bijeloj kući
i da će one tek posađene
masline, blizanke
prelamati na srebrenastim listovima
Doći ću Ti večeras.
Spremi nam postelju.
Najavljujem svoj dolazak
kako bi sobu okitio ružmarinom
i dočekao ženu, nevjestu.
Doći ću Ti gola, bijela
a zvijezde i more
ostavit ću pred vratima
da uzdišu od zavisti.
Nemoj zaspati, čekaj me ...
Ti i ja.
Podijeljeni morem
i vremenom koje prolazi,
a da nismo pravo sigurni
da li je polovica već prošla.
Trudimo se,
svojski se trudimo,
da riječima nadomjestimo nas same.
Uglavnom nam to uspijeva.
Ipak, ponekad,
duša krikne.
Gdje si? Trebam Te!
Napisao , napisala sam pismo
s kojim nisam
zadovoljan, zadovoljna.
Venemo.
A kad počne kiša...
Negdje na početku jeseni.
Padat će dugo i uporno.
I žedna zemlja blagoslivat će nebo.
Stvorit će se brzaci, potoci.
Nabujat će rijeke
i donijeti mene k Tebi.
Bit će vode. Bit će života.
A moja bedra oplakivati će Tvoje obale.
Da li si stvarno trčala Radićevim trgom
očekujući da se gomila raznobojnih listova
zakovitla zrakom i nježno lelujajući
polako prikloni zemlji?
Vidim te kako skupljaš to lišće,
stalno u nedoumici,
jesi li izabrala ono najljepše.
Koje? Crveno, žuto, zeleno,
smeđe ili ono srebrenastosivo.
Gledaš kako titraju grane breza,
dok vjetar uporno češlja
veliku crvenolisnu bukvu,
koja pamti tvoje prve poljupce,
a mladi javori graciozno
trepere sitnim, plamenim listovima.
Nije ti dovoljan sav taj vatromet
u rukama jer već žudiš
za zlatnim lepezicama ginka,
šišarkama s Borika i
crvenim bobicama tise u
velikom gradskom parku.
Potrebni su ti i divlji kesteni
a kući nećeš otići
bez osušenih čaški tulipanovca.
( Znaš, samo ti i ja poznajemo
mjesto gdje ćemo ga naći).
Sretna, rasprostrt ćeš svoje
blago na kuhinjskom stolu
i začas će cijela tvoja kuća
zašuštati, zamirisati, zasvijetliti
i svako malo, okretat ćeš te
listove, grančice, plodove
dok konačno mir ne zavlada
oko tebe i u tebi.
Lišćem si ispisala svoju posvetu
jeseni, lišćem si oživjela onu
djevojčicu u sebi, lišćem prekrivaš
sve one godine koje su prošle
i u lišću koje ćeš skupljati
slijedeće jeseni, bit će tog istog
ganuća, htjenja i milosti.
Po koraku.
Zaljubljena žena ima lagani korak, jedva dotiče tlo pod nogama.
Lebdi. A opet korak joj je siguran, odrješit.
Po očima.
Oči zaljubljene žene su poput dviju ribica što se ljeskaju svojim srebrenastim trbuščićima. Sjaje se te oči, vrckaju i ne možeš ih ni za tren uloviti.
Po pjesmi.
Zaljubljena žena pjeva. Ustvari nikad nisi siguran da li je to na njenom licu titra osmjeh ili u sebi pjevuši neku ljubavnu pjesmu. A tek kad naglas propjeva, znadeš što joj srce kazuje.
Po zračenju.
I onaj koji nikada nije čuo za auru, osjetit će da zaljubljena žena zrači. Iz svake njene pore isijava energija, ljepota, ljubav.
Pitaš me, otkud ja to sve znam?
Rekli su mi, da ja, upravo tako izgledam.
Ovo more, kao i ova žena,
žele Ti dobrodošlicu.
Daruju Ti snagu plime i oseke
i kite Ti uzglavlje najfinijom
čipkom morske pjene.
A negdje u dubinama,
skrivaju majušan biser, samo za Tebe...
Jedino, što ovo more i ova žena,
ne mogu Ti dati je - ravnodušnost.
Kada su se sudarile naše zvijezde,
Svemir nije zadrhtao.
Nije se čuo potmuo udarac ledenjaka.
Šume nisu, u panici, stresale lišće sa grana.
Nitko nije ništa opazio.
Jedino su leptiri, svojim ticalima,
Osjetili rađanje te ljubavi i
Frekvencija jedne nove sile
Potaknula ih je, da u rojevima polete
Spram nas.
Te noći, svaki u svome krevetu,
Uronjeni u otajstvo novih, starih osjećaja,
Nismo ni slutili, da kroz prozore, vrata, zidove
Naviru leptiri raznobojnih krila.
Sve se prelijevalo od njihova svjetlucanja,
Od orgazma boja,
Da bi nečujno, jedan po jedan, sletili u naše trbuhe
I tu pritajeno osluškivali srca.
Svakoga dana, kada bi pošli,
Jedan drugome u zagrljaj,
Leptiri u našoj nutrini bi se uznemirili,
Zalamatali bi krilima, njih tisuće,
A mi bi osjetili toplinu, što se penjala
Iz zdjelica, trbuha, dušnika, vrata
Da eksplodira negdje u mozgu.
U rana jesenska jutra,
Kada hladnoća već zebe po obrazu
Grije misao,
Da u danu koji nadolazi,
Postoji kratki djelić vječnosti,
U kojem naša priljubljena tijela,
Baš poput lavom okamenjeni
Likovi ljubavnika iz Pompeja,
Prkose vremenu i pjevaju himnu
Neprolazne Ljubavi.
Dolazi nam ljeto.
Ti na Kvarneru a ja u Dalmaciji.
A gdje ćemo biti skupa?
U moru, kada nas valovi budu zibali
a tijelo osjećalo samo težinu duše.
U ljetnim noćima,
kada će mjesec svojim srebrenim tragom na vodi
osvjetljavati put koji vodi do nas
a zvijezde nas uvjeravati da je sadašnji trenutak
ujedno i trenutak vječnosti.
U okusu zrelog voća i soku što će se cijediti kroz prste.
U jutarnjoj bonaci kada će se izmaglica dizati nad morem
a rakovi i školjke treperiti
i hvatati zrake sunca da ogriju sedefastu utrobu.
U bujnom zelenilu tamarisa, lovora, ružmarina, mirte.
U maestralu koji će nam milovati lice.
U buri koju ćemo osjećati sve do kostiju.
U mokroj zemlji poslije kiše, koja će mirisati po iskonu.
Ono što nas razdvaja,
stvarno je ništa,
prema onome što nas veže.
Počet ću plesti tkanje,
nešto poput Penelope,
satkano od milovanja,
draganja, sitnih poljupčića
i vatrenih zagrljaja.
Večerom ću počet plesti
a jutrom parati što sam isplela.
Izvještit ću se u tome
pa kad Tvoj brod,
moj Odiseje,
svrati u matičnu luku
ogrnut će Te najljepšim pokrovom.
Širokom gestom dohvatila je
skute svoje haljine
a zvuk gitare oćutila je
najprije u dubini utrobe.
Noge su joj same udarale takt
dok je sitnim koračićima pratila
zvuk kastanjeta
što se obrušavao sa njenih
visoko podignutih prstiju.
Uspravna, opasana korzetom
izvijala je tijelo
a volani njene suknje
bijesno su uzmicali
pred uzavrelim bedrima.
Na licu se nije vidjelo ništa
a na širokom dekolteu
zasvjetlucale su sitne kapljice znoja.
Cipele sa čvrstim potpeticama
sve su jače odzvanjale
po drvenom podu
a ona, njena crvena haljina,
crvene cipele i velika grimizna
ruža u kosi
postali su vatrena lopta.
Zvuci gitare su se utišali,
utihnuo je bat koraka,
svila je prestala šuštati
a krv je i dalje mahnitala
tijelom plesačice flamenka
Gledam večeras zvijezde.
Perem lice njihovim mlijekom
i puštam zlatne hrčke
da mi prenoće u rukavu.
Ovo je noć kad se misli učvoruju
a tijelo dijeli.
Ono zemno, ostat će na krevetu,
sklupčano poput fetusa
a ostala će odbaciti svoje košuljice.
Vezat će oko zapešća srebrene trake
i otisnuti se, nježno podrhtavajući
nekud, gdje ih ni slutnja ne stiže.
Ujutro, pokušavam se sjetiti
svojih snova.
Gdje je noćas bilo moje emocionalno
tijelo? A gdje kauzalno? A astralno?
Ne znam, ničega se ne sjećam
a budim se, grleći rukama samu sebe.
