Da kažem: Ruža.
Već sam to rekla.
Da kažem: Nježnoružičasta.
Već sam to rekla.
Da kažem: Samozatajnost.
Već sam to rekla.
Da kažem: Hvala.
Ponovila bih to po stoti put.
Sa svakom ružom
kreće se ispočetka.
Kao da je prva.
Kao da je jedina.
Kružnica ruža.
Položena u ravninu
izdužuje se u elipsu
čija dva središta
smo Ti i ja.
Stojim na obali
s naramkom lavande
a na glavi mi kruna
od bijelih ivančica.
Gledam more i čekam
da se pojave dupini.
Onako u paru
izviti će blistava tijela
klizeći u modrinu.
Već danima tako dolazim,
mijenjajući cvijeće u kosi,
očekujući da mi se javiš.
Daj, podragaj negdje zvijezde
izgovarajući moje ime
a ja ću moru pokloniti
crvene oleandre
ako mi tebe vrati.
Između gredica cikle,
peršina i salate,
procvala hrana za dušu.
Blagujem je ranim jutrom
pijući rosu s latica,
topeći u ustima
slatkoću nektara.
Nisam halapljiva
već stoički obilazim
oko njene glavice
pažljivo birajući
gdje ću zagristi.
Kad se nasitim
spremna sam za ovaj dan
za sve izazove i nedaće
jer puna sam nebeske ruže.
U prisustvu ruže
treba zatvoriti oči,
zadržati dah
i povući prste
pred trnjem i
baršunom latica.
Ruža se najbolje ćuti
u dubini sebe.
Taj meridijan dovršenosti,
spiralnog uviranja
i čeznutljivog otvaranja,
taj simbol najčišće ljubavi
- to je tvoja ruža.
I neka ta ruža
bude duša.
Mjenjat će se boja latica,
mirisi gradirati,
razlikovati oblik cvata
i duljina stapke,
ali bit ruže
nosit će tvoja osobnost.
Jer ti ćeš biti ta ruža
a ruža će biti
tvoje središte.
I kada se izbrišu granice
njenog poimanja,
tek tada možeš reći
da osjećaš dušu.
Zatrudnih noćas od mirisa zumbula
jer predah mu se, bez ostatka.
Mišljah da svi ti hijacinti
jednako mirišu
al' različiti je miris onog iskonskog, plavog,
od uzgojenog bijelog, ili ružičastog.
Kad popustih tako pred zumbulima,
što li će od mene biti
na livadi punoj sunovrata?
Već i sada slutim da ću
slatkoću udisaja morati podijeliti
između đurđica i vrtnih klinčića.
Krajem travnja salijetat će me jorgovani,
a u svibnju će buknuti euforija ruža.
U ljetu, netko će mi donijeti tuberose,
sjećajući se mirisa mojih pregiba,
a na pragu jeseni, još uvijek
će me pratiti slatkasti opoj
bijelih poljskih ljiljana.
Oplođena mirisom cvijeća,
nosit ću u duši-maternici
esenciju uzvišenosti, dodir onostranog
i spremnost bezuvjetne predaje.
Smatrat ću se Ženom
dok god je zumbul moj ljubavnik.
Tajna je u ruži.
Skrivaju je latice
čvrsto zagrlivši jedna drugu.
I nijedna ruža nije ista.
Zato se treba istinski usredotočiti
kako bi se iz dana u dan
promatralo otvaranje latica
i sačuvalo trijeznu glavu
kako nas ne bi opile
zanosne boje svakoga cvijeta.
Da bi se razumjelo ružu
treba postati ruža.
srh bića mora odisati mirisom ruža
a duša nek’ se otkriva polako, polako
postajući svakim danom sve ljepša i ljepša.
Privrženost iskazana buketom
đinestre, zumbula i frezija
prepolovi dan.
Na jutro bez mirisa
i čulno bogatstvo
poslijepodneva.
Mirisi, prizivani dušom,
godinama zatomljeni,
nikad zaboravljeni,
mirisi rođendanskih kitica
đurđica, ljubičica, šeboja,
mirisi voljenih bića,
mirisi zadovoljstva,
mirisi usađeni
u dubini sebe,
mirisi, mirisi, mirisi.
Ruža, školjka, žena....
Sve tri otvaraju svoju nutrinu
ružičastu, sedefastu.
U svakoj školjci očituje se žena.
U svakoj ruži njeno je središte
a ženini simboli su ruža i školjka.
Još uvijek ne zaboravljam
pozvati Te na gozbu sebe same.
Još me uvijek veseli
šaputanje nježnih riječi.
Još uvijek skupljam školjke i ruže.
Frezije su oduvijek bile “moje cvijeće”. Fini, opjni miris. Gracioznost stapke, snježnobijeli cvjetovi i mnoštvo zelenih pupova koji navješćuju bogatsvo budućih života.
Udahnuh miris.
Delikatan, dubok, profinjen. Željela bih da mirišem kao frezija.
To ne znači da mi tijelo miriše kao ti opojni cvjetovi. Duša moja neka teži da je prepoznaju po tom cvijetu.
A što ja drugima mogu dati?
Riječi… Da ih utješim, razveselim, razumijem, osokolim, nasmijem, ljubim. praštam.
Osmijeh… Da lice svakoga koga sretnem, bude moje ogledalo. Da radost susreta isčitavam na onom drugom licu.
Dodir… Blaga je moja ruka, nježni su moji prsti, pa makar ne govorila ništa i ne iscrtavala smješak na svom licu, dodirom ću reći, koliko mi je stalo.
Kada bih mogla birati što bih bila u svijetu cvijeća, bila bih frezija.
Vratom mi pulsira
nježnost žute ruže.
Sišem morski kamen
i polako skidam
alge sa ramena.
Pripadam li moru
ili Tebi?
Koralj s usana
mami vidovite
dok u pazuhu skrivam
blijedozelene ruže.
Srebreno jato gavuna
opčinjeno je purpurnom ružom
što mi se rasprskava
u pupku.
Moruzgve trepere
oko ušnih resica
a morska medvjedica
i ja,
sklapamo posestrinstvo
u dubini Modre špilje.
Sitne kozice grickaju
mi prste iz kojih
izviruju ružičasti pupoljci
dok se u otvorenim periskama
odrazuju ovali mojih dojki.
Hoće li Tvoje ruže
biti dovoljno jake
da me otmu moru?
Okružuješ me cvijećem Šarolikh nježnih boja Što poput blagih pastela Uokviruju moje bivstvovanje.
Jedino tako mogu disati
I otkrivati puninu sebe.
Mogla bih biti cvijeće.
Samo postojati.
Odjevena u boje i mirise.
Utegnuta, uspravna struka.
Što li samo ovi zumbuli i ranunkule
Misle dok me gledaju?
Da li me vole?
Da, volimo se.
Dajem Ti onoliko poljubaca koliko
ova ruža ima latica.
Latice su joj meke i podatne
pa neka i moji poljubci budu takvi.
A ruža miriši.
Duboko, tajnovito, opojno
pa neka i moji poljubci budu takvi.
Nije to prva ruža koju si mi dao.
Sigurno nije i zadnja.
Zato u sazviježđu poljubaca
koje si do sada primio,
pronađi mjesta i za one
koje će tek doći.
Drhte na zimskome suncu
male grudvice mimoza.
Poželim dlanovima obujmiti cvjetove
raskriliti kaput, prigrliti ih srcu.
Poželim da me odvedu tamo
gdje galebi slobodno kruže
a more je kristal
što prelama prve zrake sunca.
Drhtimo na vjetru, ja i mimoza
a dah proljeća otresa
žuti pelud po mojim prstima.
Cvijeće je za mene
parametar vremena.
A godine se broje od onoga dana,
kada je moja soba postala
utočište toplog mirisa zumbula.
Lijepo je promatarati tijek vremena
u smjeni nadolazećeg cvijeća.
Priroda se obnavlja
i kad dođe vrijeme ovih plavih cvjetova,
eto prilike da se zbroje godine.
U neprestanoj mjeni milog mi cvijeća,
trebalo je samo uletjeti u taj perpetum mobile,
prepustiti mu se,
prepoznati ga
- i diviti se raskoši svakog novog cvijeta.
Duša moja na cvijeću počiva
i ljubav moja traži u njemu oslonac.
