Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.
Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stapki
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se
u sve kutke prostora i čula.
I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.
Tamo kraj mora,
na ponistri moje none,
crveni điran u pitaru.
Listovi mu tanjurasti
s ucrtanim ornamentom.
Pod prstima, dlačice.
Rumeni mu cvat bogat,
okrupnila se glavica.
Miris njegov, opor.
Điranom i sparogom
zakitile su mlade djevojke
kape alkarskih momaka
a ja, darovani điran
spremam u herbar srca
da me krijepi uspomenom.Njena je kuća puna cvijeća.
Što li sve tu nisam našla:
modre delfiniume,
nježno plave irise,
senzualne magnolije,
zanesene tulipane,
gizdave glicinije,
dražesne ivančice,
stamene božure,
djevičanske kale...
A bilo je cvijeća
i na slamnatim šeširima,
na komodama, stalažama.
Cvjetne glavice
izvirale su iz ćupova,
obrušavale se s ormara.
Cvjetovi su se rađali
potezima njenih kistova
a duša joj je sanjala
livade pune maslačaka.
Donijela sam joj
bijele margarete
navješćujući snijeg
ili možda anđele
da zalepršaju pred
njenim ustreptalim očima.
Doći ću joj ponovo
kada će zrak uzdisati
od mirisa sunovrata.
Odjenuti ćemo široke suknje
staviti slamnate šešire,
primiti se za ruke
i krenuti na bal proljeća.Prva:
Kad otvorim spomenar svojih cvjetova,
ovi tulipani,
u svom osebujnom koloritu,
u zanimljivim varijacijama čaški,
u tihom nenametljivom skladu,
podsjetiti će me na Tebe.
Druga:
Da li smo to nas dvije
pričale o cvijeću
ili je cvijeće pričalo nama?
Premetale se minute, skakutali
osmjesi, žuborile riječi.
A kada si otišla
ostao je trag Tvoga lica
na osunčanim tulipanima.
Treća:
Nakon čednosti magnolija
i karnevalskog ludila tulipana,
obznanjuje se svileni vez peonija.
Kome dati prednost?
Kome se prikloniti?
Kad već moram, odlučujem
se za – cvjetne pisanice.
Cijele je noći kišilo
Rominjalo,sijevalo,prestajalo
pa opet dobošalo po parapetu
Jutrom,potražih ruže u svom vrtu
Obasja ih samilosno nebo
Gledam.Krupne kapi kiše
obliše im sedefasta lica
Stoički podnose taj nebeski
blagoslov i lagano otpuštaju
svjetlucave kapljice
A ona,što je na sebi skupila
sve ljepote nježno ružičaste,
pastelnožute,
ona što se od pupoljka
premetnula u rascvjetalu ružu,
samo ta,pognula je glavicu
Reci mi ružo
Što ti je u duši
da te je teret kapi prignuo
i pogled,umjesto suncu,
okrenuo zemlji
Reci mi
Zašto tako tužno šutiš
---
Šutim
jer krijem nešto
što ne mogu izreći
A lagati ne znam
i neću
Takva, nikome ne donosim sreću
Pa ne želim ni pomutnju
Šutim
i živim svoju šutnju
Javorka Pangerčić, Darko Bek
S nestrpljenjem dočekah jutro.
Oprah lice i ruke.
Očistih se od tegobnih misli
i stupih pred magnoliju.
Bjelina njenih latica
podsjeti me na nježnost dlanova.
Na smiraj riječi i otvorenost Dobrome.
Oplemeni me taj susret.
Magnolija lijepa, uzvišena.
Uzbibalo se mnoštvo krabulja.
Srebrene trake na ljubičastom baršunu,
satenske rukavice i osmjesi koji zavode.
Rasplesale se maske,
utiskuju se ukradeni poljupci,
mješaju se želje i udasi
i sve vrije pod ponjavom noći.
Ruža zaogrnuta svilenom pelerinom
natakne bijele cipelice,
lice sakrije krinkom
i plesnim korakom pripoji se mnoštvu.
Očarane njenim vitkim stasom
a još više neshvatljivim oblakom opojnosti
maske su se ugibale njenoj pojavi
i radoznalo došaptavale – Tko je ova?
A ona je tražila onoga
koji joj je svako jutro
nježno pomilovao obraz
a zatim se još brže izgubio.
Naposljetku ga ugleda.
Stasita pojava odjevena u crno,
naslonjena na ogradu mosta,
čekala je baš nju.
Ispruže ruke, dotaknu se
i žurno ispijajući poglede
kroz proreze krinki
izgube se u prvome đardinu.
Noć je uznosila njihova tijela
a riječi što ih šaptahu
govorile su o ljubavi
iskonskoj, željenoj, vječnoj...
U praskazorje, s tek ocrtanim
ružičastim tragovima na nebu,
skidaju se maske.
Ona, ruža, opijena od čežnje
ostade tek u bijeloj košuljici
a on odbaci svoje tamno ruho
i opet postane vjetar
što silovito zagrli svoju dragu.
Krabulje što skinuše svoje maske
nađoše na putu
tek par uvelih latica
i miris što se netvarno
raznosio zrakom.
Svilenkaste latice
poput osušenih leptirovih krila
okružuju crno oko.
Anemone. Ljubičaste,
crvene, bijele...
Cvijeće reminiscencija.
Cvjetna kulisa tihog govora
o onom što je bilo.
Budućnosti nema.
Uspomene, uspomene
i tek poneki dašak stvarnosti.
Da kažem: Ruža.
Već sam to rekla.
Da kažem: Nježnoružičasta.
Već sam to rekla.
Da kažem: Samozatajnost.
Već sam to rekla.
Da kažem: Hvala.
Ponovila bih to po stoti put.
Sa svakom ružom
kreće se ispočetka.
Kao da je prva.
Kao da je jedina.
Kružnica ruža.
Položena u ravninu
izdužuje se u elipsu
čija dva središta
smo Ti i ja.
Stojim na obali
s naramkom lavande
a na glavi mi kruna
od bijelih ivančica.
Gledam more i čekam
da se pojave dupini.
Onako u paru
izviti će blistava tijela
klizeći u modrinu.
Već danima tako dolazim,
mijenjajući cvijeće u kosi,
očekujući da mi se javiš.
Daj, podragaj negdje zvijezde
izgovarajući moje ime
a ja ću moru pokloniti
crvene oleandre
ako mi tebe vrati.
U prisustvu ruže
treba zatvoriti oči,
zadržati dah
i povući prste
pred trnjem i
baršunom latica.
Ruža se najbolje ćuti
u dubini sebe.
Taj meridijan dovršenosti,
spiralnog uviranja
i čeznutljivog otvaranja,
taj simbol najčišće ljubavi
- to je tvoja ruža.
I neka ta ruža
bude duša.
Mjenjat će se boja latica,
mirisi gradirati,
razlikovati oblik cvata
i duljina stapke,
ali bit ruže
nosit će tvoja osobnost.
Jer ti ćeš biti ta ruža
a ruža će biti
tvoje središte.
I kada se izbrišu granice
njenog poimanja,
tek tada možeš reći
da osjećaš dušu.
Zatrudnih noćas od mirisa zumbula
jer predah mu se, bez ostatka.
Mišljah da svi ti hijacinti
jednako mirišu
al' različiti je miris onog iskonskog, plavog,
od uzgojenog bijelog, ili ružičastog.
Kad popustih tako pred zumbulima,
što li će od mene biti
na livadi punoj sunovrata?
Već i sada slutim da ću
slatkoću udisaja morati podijeliti
između đurđica i vrtnih klinčića.
Krajem travnja salijetat će me jorgovani,
a u svibnju će buknuti euforija ruža.
U ljetu, netko će mi donijeti tuberose,
sjećajući se mirisa mojih pregiba,
a na pragu jeseni, još uvijek
će me pratiti slatkasti opoj
bijelih poljskih ljiljana.
Oplođena mirisom cvijeća,
nosit ću u duši-maternici
esenciju uzvišenosti, dodir onostranog
i spremnost bezuvjetne predaje.
Smatrat ću se Ženom
dok god je zumbul moj ljubavnik.
Tajna je u ruži.
Skrivaju je latice
čvrsto zagrlivši jedna drugu.
I nijedna ruža nije ista.
Zato se treba istinski usredotočiti
kako bi se iz dana u dan
promatralo otvaranje latica
i sačuvalo trijeznu glavu
kako nas ne bi opile
zanosne boje svakoga cvijeta.
Da bi se razumjelo ružu
treba postati ruža.
srh bića mora odisati mirisom ruža
a duša nek’ se otkriva polako, polako
postajući svakim danom sve ljepša i ljepša.
Privrženost iskazana buketom
đinestre, zumbula i frezija
prepolovi dan.
Na jutro bez mirisa
i čulno bogatstvo
poslijepodneva.
Mirisi, prizivani dušom,
godinama zatomljeni,
nikad zaboravljeni,
mirisi rođendanskih kitica
đurđica, ljubičica, šeboja,
mirisi voljenih bića,
mirisi zadovoljstva,
mirisi usađeni
u dubini sebe,
mirisi, mirisi, mirisi.
Ruža, školjka, žena....
Sve tri otvaraju svoju nutrinu
ružičastu, sedefastu.
U svakoj školjci očituje se žena.
U svakoj ruži njeno je središte
a ženini simboli su ruža i školjka.
Još uvijek ne zaboravljam
pozvati Te na gozbu sebe same.
Još me uvijek veseli
šaputanje nježnih riječi.
Još uvijek skupljam školjke i ruže.
Frezije su oduvijek bile “moje cvijeće”. Fini, opjni miris. Gracioznost stapke, snježnobijeli cvjetovi i mnoštvo zelenih pupova koji navješćuju bogatsvo budućih života.
Udahnuh miris.
Delikatan, dubok, profinjen. Željela bih da mirišem kao frezija.
To ne znači da mi tijelo miriše kao ti opojni cvjetovi. Duša moja neka teži da je prepoznaju po tom cvijetu.
A što ja drugima mogu dati?
Riječi… Da ih utješim, razveselim, razumijem, osokolim, nasmijem, ljubim. praštam.
Osmijeh… Da lice svakoga koga sretnem, bude moje ogledalo. Da radost susreta isčitavam na onom drugom licu.
Dodir… Blaga je moja ruka, nježni su moji prsti, pa makar ne govorila ništa i ne iscrtavala smješak na svom licu, dodirom ću reći, koliko mi je stalo.
Kada bih mogla birati što bih bila u svijetu cvijeća, bila bih frezija.
Vratom mi pulsira
nježnost žute ruže.
Sišem morski kamen
i polako skidam
alge sa ramena.
Pripadam li moru
ili Tebi?
Koralj s usana
mami vidovite
dok u pazuhu skrivam
blijedozelene ruže.
Srebreno jato gavuna
opčinjeno je purpurnom ružom
što mi se rasprskava
u pupku.
Moruzgve trepere
oko ušnih resica
a morska medvjedica
i ja,
sklapamo posestrinstvo
u dubini Modre špilje.
Sitne kozice grickaju
mi prste iz kojih
izviruju ružičasti pupoljci
dok se u otvorenim periskama
odrazuju ovali mojih dojki.
Hoće li Tvoje ruže
biti dovoljno jake
da me otmu moru?
Okružuješ me cvijećem Šarolikh nježnih boja Što poput blagih pastela Uokviruju moje bivstvovanje.
Jedino tako mogu disati
I otkrivati puninu sebe.
Mogla bih biti cvijeće.
Samo postojati.
Odjevena u boje i mirise.
Utegnuta, uspravna struka.
Što li samo ovi zumbuli i ranunkule
Misle dok me gledaju?
Da li me vole?
Da, volimo se.
Dajem Ti onoliko poljubaca koliko
ova ruža ima latica.
Latice su joj meke i podatne
pa neka i moji poljubci budu takvi.
A ruža miriši.
Duboko, tajnovito, opojno
pa neka i moji poljubci budu takvi.
Nije to prva ruža koju si mi dao.
Sigurno nije i zadnja.
Zato u sazviježđu poljubaca
koje si do sada primio,
pronađi mjesta i za one
koje će tek doći.
Drhte na zimskome suncu
male grudvice mimoza.
Poželim dlanovima obujmiti cvjetove
raskriliti kaput, prigrliti ih srcu.
Poželim da me odvedu tamo
gdje galebi slobodno kruže
a more je kristal
što prelama prve zrake sunca.
Drhtimo na vjetru, ja i mimoza
a dah proljeća otresa
žuti pelud po mojim prstima.
Cvijeće je za mene
parametar vremena.
A godine se broje od onoga dana,
kada je moja soba postala
utočište toplog mirisa zumbula.
Lijepo je promatarati tijek vremena
u smjeni nadolazećeg cvijeća.
Priroda se obnavlja
i kad dođe vrijeme ovih plavih cvjetova,
eto prilike da se zbroje godine.
U neprestanoj mjeni milog mi cvijeća,
trebalo je samo uletjeti u taj perpetum mobile,
prepustiti mu se,
prepoznati ga
- i diviti se raskoši svakog novog cvijeta.
Duša moja na cvijeću počiva
i ljubav moja traži u njemu oslonac.
